Kako je Perun postao sveti Mihovil, tj. kako je Dubrava (vjerojatno) dobila ime i grb
U stara vremena doseljavanja Slavena na današnje prostore, otprilike krajem 7. stoljeća, Slaveni,
pa time i Hrvati, donose i svoja religijska vjerovanja kojima objašnjavaju sve prirodne pojave.
U vrijeme kad su ljudi ovisili o zemljoradnji i vremenskim prilikama, vrijeme obrade zemlje i ubiranja
plodova bilo je vrijeme blagostanja. Zima i mirovanje prirode bilo je loše doba jer se moralo živjeti
od onog što se u plodnom razdoblju priskrbilo. Ne znajući prirodne zakone, takve su promjene pripisivali
volji bogova.
Perun i Veles
Jedna takva stara pretkršćanska legenda govori o bogu Velesu koji živi u korijenu starog duba
(dub je staroslavensko ime za hrast) i koji nastoji zarobiti sve vode. To mu uspijeva svake kasne jeseni i
zime kad zarobi - zamrzne sve vode i kad na poljima ništa ne uspijeva. Drugi bog – Perun – koji živi na
vrhu brijega tada skuplja snagu da bi na proljeće doveo sunce koje će osloboditi – odmrznuti vode i pustiti
ih neke teku i tlo učine plodnim i omoguće prehranu stanovništva. Kad Perun uspije dovesti sunce i kad se
vode počnu oslobađati, Veles izlazi iz svog skrovišta u korijenu staroga duba i penje se po brdu da ubije
Peruna. Perun se brani od Velesa bacajući na njega kamenje, čime su naši preci objašnjavali učestale proljetne
grmljavine. No, oba su boga veoma snažna i njihova borba traje oduvijek i trajat će zauvijek: u proljeće pobjeđuje
Perun, u jesen pobjeđuje Veles.
Perun postaje sveti Mihovil
S prelaskom na kršćanstvo Hrvati napokon napuštaju svoja stara božanstva prihvativši jednog boga kao
vrhovnog, ali svoja stara božanstva zamjenjuju kršćanskim svecima. Epitet gromovnika u kršćanskom
vjerovanju nose dva sveca: Ilija i Mihovil (kako u kom kraju). A naši preci tada jednostavno svetom
Mihovilu daju značajke svog boga Peruna.
A što se tada desilo s Velesom? On i dalje spava u korijenu starog duba i svake godine radi svoj posao:
zarobljava vode. Samo se sad protiv njega ne bori Perun nego sveti Mihovil koji s vrha brda ili brijega
ili planine nastavlja vjekovnu borbu s njim.
Sveti Mihovil i Dubrava uvijek zajedno
Da ovo vjerovanje nije izumrlo s prelaskom na kršćanstvo, svjedoče brojni lokaliteti po cijeloj Hrvatskoj:
od Istre, Dalmacije pa sve do Međimurja. Gdje je god rastao hrast ili su bile hrastove šume, postojala je
vjerojatnost da se baš u tom hrastu li njegovom korijenu skriva Veles. I uvijek bi se tada na nekom brijegu
ili uzvisini ponad tih šuma gradila crkvica posvećena nekadašnjem Perunu, a sadašnjem svetom Mihovilu. U
Istri postoji nekoliko prekrasnih srednjevjekovnih crkvica posvećenih sv. Mihovilu. Pogodite gdje se nalaze!
Na brijegu. A pogodite kako se zovu doline podno tih crkvica! Dubrave, Dubravice, Dubrava…
U svakom turističkom vodiču o prekrasnom gradu Šibeniku pročitat ćete da je grad nastao kao starohrvatska
utvrda podno tvrđave-crkve svetog Mihovila. A dolina pod utvrdom zvala se ( a i danas se ako zove) – Dubravice.
A ako vas put nanese mostom preko Drave, zastanite. Za lijepog vremena s jedne strane na brijegu (danas mađarski
teritorij, a u prošlosti tko zna…) jasno ćete vidjeti lijepu crkvicu sv. Mihovila. Okrenete li se na drugu stranu,
pod sobom ćete u doline, vidjeti – Dubravu. Slučajnost? Ne vjerujem!
Kamo god zašli i na brijegu našli crkvicu posvećenu svetom Mihovilu, budite sigurni da je u podnožju neki lokalitet
kojemu je u korijenu imena staroslavenska riječ dub.
Od Velesa i Peruna preko Zrinskih do današnjeg grba
Ova povijesna starohrvatska legenda o vječnoj borbi dva slavenska boga – Velesa i Peruna – bila
je polazište za izradu donjodubravskog grba na kojem se kao središnji motiv nalazi hrast.
Ime smo dobili po staroslavenskoj riječi dub (hrast), a imamo (doduše na mađarskoj strani) na brijegu i
crkvicu svetoga Mihovila. Previše da bi bilo slučajno!
S druge strane hrast je simbol dugovječnosti, postojanosti, opstojnosti, a u pjesničkim rukama postaje
simbolom snage, otpora neprijatelju (u Nazorovoj pjesmi kralj Tomislav nakon pobjede nad Mađarima govori
Arpadu: «Arpade, ti si vjetrina što hara; / Ja sam ti hrašće jedro i stpljetno / Na koje zalud vihor se obara.»)
I mi smo, Međimurci, vjekovima čuvali svoj hrvatski identitet usprkos mnogobrojnim i dugotrajnim pokušajima
tuđinaca da nas učine onim što mi nismo. Vjerojatno se i pokojni M. Krleža neće naljutiti na mene ako za trenutak
posudim njegove stihove i prilagodim ih svojoj misli: I nigdar ni tak bilo da međimurec ni bil Hrvat.
Zato hrast na našem grbu.
A zašto baš top?
Dubrava je smještena na ušću Mure u Dravu, a nedaleko od mjesta, na ušću rječice Kanižnice u Muru, slavni
Zrinski grade 1661. godine utvrdu Novi Zrin koja je trebala čuvati Međimurje, Podravinu i cijelu sjeverozapadnu
Hrvatsku od prodora Osmanlija na zapad. O tragičnoj sudbini Zrinskih i same utvrde ne treba trošiti riječi,
tek samo to: da nije bilo izdaje Novi Zrin ne bi stajao tako kratko. Na obali rijeke Mure postavljeno je
spomen-obilježje koje nas sjeća na slavne Zrinske i njihov neprocjenjiv doprinos Borbi protiv Turaka.
Top na dubravskom grbu u podnožju hrasta znamen je Zrinskih, Novog Zrina, borbe za slobodu, borbe za sebe
i svoje i u svim kasnijim vremenima. Zato top!