Slaven Ujlaki je izradio novi suvenir Donje Dubrave. Suvenir je izrađen iz hrasta u obliku kontura katastarske općine Donja Dubrava. Na njemu su ucrtani glavne ceste u Općini te rijeka Drava i potok Rakovica. Na rijeci Dravi nalazi se minijaturni fljojs. 

Na postolju suvenira, koji je također od hrasta, nalazi se natpis „Donja Dubrava“ te stari hrast (dub) i top koji se nalaze i u grbu Općine. Hrast i top nalaze se također i na poleđini suvenira. Bočno na suvenira nalaze se slova DV, K, P koje označavaju, na rubu konture Općine, kamo vodi koja cesta (Donjai Vidovec, Kotoriba i Pažut)

Na pomoći prilikom izrade suvenira Slaven Ujlaki se zahvaljuje Đuriju Krušlju i Ruži Rusak. 

Koje su povijesne činjenice dovele do izgleda suvenira pročitajte u osvrtu Janje Kovač i Slaven Ujlakija.

Preplitanje mitologije i stvarnosti u dobravskoj povijesti – spomenek na domaći kraj 

Kako nema gotovo nikakvih sačuvanih pisanih ni arheoloških zapisa o mitskom svjetonazoru Slavena tragovi se prenose i danas u obliku usmene predaje, odnosno onog kolektivnog znanja za koje obično kažemo tak su rekli stari. Oslanjajući se na ono što su rekli i zapisali naši stari akademik dr. sc. Radoslav Katičić i dr. sc. Vitomir Belaj, profesor emeritus, u svojim su radovima rekonstruirali slavensko pretkršćansko vjerovanje. Glavne uloge u njemu igraju Perun i Veles koji su dva glavna jednakopravna božanstva koja se u toku jedne godine kroz četiri godišnja doba međusobno bore. Perun je na nebu, gore, vladar je munje i gospodari svijetom živih, dok je Veles gospodar svijeta mrtvih, a nalazi se u vodi, dolje i vladar je vode (u kojoj se i nalazi svijet mrtvih). Opreka gore-dolje odnosi se na drvo svijeta, arbor mundi, koje stoji u središtu svijeta kao nosivi element. Perun se nalazi u njegovoj krošnji koja predstavlja nebo, dok je Veles smješten ispod samog stabla, u njegovom korijenju. Njih se dvoje izmjenjuju u vladavini zemaljskim dobrima te svatko vlada pola godine, odnosno kroz dva godišnja doba. Veles, personificiran kao Zmija, (a ona je samo ženski pandan Zmaja, dobro nam poznatog pozoja), uspijeva zarobiti vode u jesen i zimu. No, Veles uz to pokušava još nešto – doći na Perunovo mjesto na vrhu stabla i tako poremetiti kozmički red. Dok se on u obliku zmije penje prema gore, Perun se brani svojim oružjem i gađa ga munjama. U prirodi se to očituje u proljetnim i ljetnim olujama te su stoga proljeće i ljeto dva Perunova godišnja doba. Takva borba nikad ne dobiva konačni epilog, već se svake godine, odnosno svaka dva godišnja doba, ponovno odigrava. Zanimljivo je da Perun i Veles nastupaju kao jednakopravni protivnici te nijedan od njih nije okarakteriziran kao isključivo loš ili dobar, već su oni jednakovrijedni i ravnopravni. Oba donose korist za ljude (voda za vegetaciju i sunčeva toplina), ali im mogu i naštetiti tim istim oružjem (poplave i požari). Nešto veće simpatije prema Perunu proizlaze iz toga što je on gospodar gornjeg svijeta, dakle svijeta živih, dok Veles gospodari donjim svijetom, svijetom mrtvih (usp. Belaj 1998 [2007]).

Kroz povijesne izvore možemo dokumentirano pratiti prodor kršćanstva na područje današnjeg Međimurja i Hrvatske. Nepobitno je da je nova vjera prevladala nad poganskim vjerovanjem u Peruna i Velesa, ali nije u potpunosti obrisala njene tragove. Oni su ostali zapisani ne u knjigama, već u prostoru: “Sasvim je razumljivo da je predmoderni čovjek, pragmatičan kakav je nekada zbog svakodnevne borbe za egzistenciju ponajviše i bio, našao načina da svoje predodžbe o silama, pojavama i/ili bićima koja upravljaju svijetom prostorno "izrazi" i u vlastitomu, za život najvažnijemu okolišu, pazeći da pri tome zadrži pretpostavljene strukturne odnose između božanskih bića, ako je u njih, kao Slaveni, vjerovao” (Šantek 2009:48-49). Velika je vjerojatnost da se isto dogodilo i na području Donje Dubrave i okolice. Jeste li se ikad zapitali zašto Čret nazivamo upravo tako? Korijen te riječi upućuje nas na praslavensku riječ čertъ koja označava močvarno područje, a u ruskom je jeziku zadržala značenje vrag. Ako u Donjoj Dubravi imamo područje koje i danas nosi oznaku močvarnog područja, a možete označavati i vraga, možda smo nabasali na područje gdje se očuvalo sjećanje na prebivalište praslavenskog boga podzemlja, vode, mrtvih Velesa. Ako je Veles ovdje, možda ni Perun nije daleko. I zaista nije! Peruna su kao gromovnika u kršćanskom svijetu naslijedili sveti Ilija, Vlaho ili Mihovil. Kao što je slučaj s drvom svijeta, arbor mundi, Veles bi trebao biti dolje, a Perun gore. Ako je to tako, onda Peruna lako možemo prepoznati na vrhu brda na kojem danas stoji crkva posvećena svetom Mihovilu, Mihalju, dobro poznata svim posjetiocima legradskog proštenja (usp. Belaj 1998 [2007], Katičić 2008).

Drvo svijeta većinom je predstavljeno kao hrast za koji su Slaveni koristili riječ dub. Kako je upravo ta riječ korijen naziva našeg mjesta, Željko Kovač je predložio da na grbu i zastavi jedan od dva simbola bude upravo hrast, odnosno dub. Danas u Donjoj Dubravi gotovo više nema hrastova kao što ih je nekad bilo, no možda se opet vrate u naše domove u obliku ovog suvenira koji je u potpunosti izrađen od hrastovine. Tako suvenir sadrži dva kurioziteta: izrađen je od drva koja stoji u nazivu sela te je oblikovan u točnom omjeru katastarske općine Donja Dubrava.  

Uz dub, bolje rečeno, ispod njega, na dobravskom se grbu nalazi top. Također na ideju Željka Kovača, top je našao mjesto na grbu u spomen na utvrdu Novi Zrin koju je izgradio Nikola VII. Zrinski. Utvrda Novi Zrin bila je zamišljena kao pojačanje obrani granice kršćanskih zemalja (današnje Hrvatske i Mađarske) od Osmanlija koji su u 17. stoljeću napredovali balkanskim zemljama prema središnjoj Europi. Nikola Zrinski započeo je gradnju nove utvrde 1661. godine istočno od današnje Donje Dubrave na obali rijeke Mure. Povijesni navodi o izgledu i stanju Novog Zrina su dosta šturi, no pretpostavlja se da se radilo o utvrdi koja je bila zamišljena dijelom na jednoj (danas hrvatskoj), a dijelom na drugoj obali (danas mađarskoj) rijeke. Iako je gradnja potpomognuta Hrvatskim saborom napredovala brzo, utvrda nikad nije završena do kraja. Iz ostataka temelja može se razabrati da je postojao zemljani nasip na mađarskoj strani koji je služio kao fortifikacija. Unutar njega se nalazila manja zgrada, a većina vojnika i opreme bili su smješteni u dva objekta na hrvatskoj strani obale. Loše branjena tvrđava pala je pod osmanskim napadima 7. srpnja 1664 (Kalšan, 2006:98-117). Hrvatska historiografija  pamti Novi Zrin kao simbol obrane od Osmanlija, a danas je nedaleko samog mjesta Donje Dubrave postavljen spomenik kojeg je podigla Družba Braća hrvatskog zmaja.

Drava i splavarstvo 

Top i grb nalaze se na plavoj pozadini koja simbolizira vodu kojom sama Donja Dubrava i okolica obiluje. Rijeka Drava te potoci Bistrec i Rakovica gotovo obrubljuju katastarske granice mjesta, a u neposrednoj blizini još je jedna velika rijeka – Mura. Takve prirodne, vodene,  i one umjetne, katastarske, u umanjenom su mjerilu vjerno prikazani na suveniru. Povijest Donje Dubrave uvelike je uvjetovana rijekom Dravom kojom su u 18. i 19. stoljeću plovili splavovi. Pod zastavom tvrtke „Ujlaki & Hirschler“ od polovice 19. stoljeća po rijeci Dravi plovi sve više i više splavova. Ti su splavovi bili dugački do 32 metra i široki naprijed 6, a otraga 5 metara te su mogli težiti i do 100 tona drvne građe. Od prve postaje Vuzenice kod Dravograda do Donje Dubrave splavari su na splavovima plovili dva dana, a u slučaju loših vrmenskih uvjeta i više. Slaven Ujlaki zabilježio je i imena nekih dobravskih splavara u međuraću. Teškim splavarskim poslom bavili su se bili Lovro Žinić, Globlek Ivan, Stjepan Duhović, Stjepan Kralj, Ivan i Josip Ujlaki-Stanjkovi, Stjepan Čmrlec-Čaruga, Jančec Đura, Stjepan Golub. Danas u selu živi još samo jedan splavar Mijo Horvat koji nam može iz osobnog iskustva posvjedočiti o životu splavara.

Splavarstvo je bio unosan posao koji je obitelji Hirschler/Zalan, vlasnicima tvrtke „Ujlaki & Hirschler“ kasnije preimenovanoj u „Ujlaki-Hirschler i sinovi“, a potom „Ujlaki-Hirschler i sin“, donio neizmjerno bogatstvo. Na početku 20. stoljeća obitelj Hirschler/Zalan bila je druga najbogatija obitelj u Međimurju te je kao splavare ili najamne radnike foringaše i radnike u pilani zapošljavala je preko 400 radnika. Iz ureda u Donjoj Dubravi upravljali su poslovima tvrtke koji su sezali do Austrije na zapadu, Rumunjske na istoku te Srbije na jugu. U samom su si mjestu uredili sve potrebno za raskošan, aristokratski život koje im je bogatstvo, ugled i plemićka titula omogućavala. Od mještana Donje Dubrave i danas se može čuti kako su tri vrtlara brinula o bogatom arboretumu i zimskom vrtu prepunom čak i tropskih biljaka ili kako su Alice Zalan oslovljavali s „milostiva“ na ulici kada bi je sreli.  20-ih godina 20. stoljeća financijska moć obitelji slabi uslijed krize koja se javlja kao posljedica Prvog svjetskog rata, ali i rastrošnog života članova obitelji. Konačan udarac pretrpjeli su nacionalizacijom šuma u Sloveniji i Austriji koje su im bile glavni izvor građe za sječu. Sa slabljenjem tvrtke Hirschler/Zalan slabi i promet splavova Dravom.  1941. kroz Donju Dubravu prošao je zadnji ekonomski splav, a posljednji turistički 1969. godine. U cilju očuvanja povijesnih vrijednosti Donje Dubrave, skupina entuzijasta (Josip Radmanić, Zoran Habjan, Tomo Varga, Željko Špoljarić, Nenad Vučenik i Slaven Ujlaki) izradili su 2013. godine splav uz veliku pomoć Mije Horvata te se uspješno spustili do Legrada. Veliko zanimanje koje je splav na rijeci Dravi izazvao daje nade da će turistički potencijal povijesti splavarenja i obitelji Hirschler/Zalan biti iskorišten kao posebnost mjesta Donja Dubrava. Minijatura splava na suveniri podsjetnik je na tu želju autora Slavena Ujlakija. 

                                   Slaven Ujlaki i Janja Kovač

Korištena literatura: 

Belaj, Vitomir. 2007. Hod kroz godinu. Golden marketing: Zagreb. 

Kalšan, Vladimir. 2006. Međimurska povijest. Samonaklada: Čakovec. 

Katičić, Radoslav. 2008. Božanski boj. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Ibis grafika, Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga,  Odsjek za etnologiju i kulturnu antroplogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Zagreb, Mošćenička Draga. 

Šantek, Goran. 2009. Paški sveti prostor. Prilog tumačenju. U: Studia ethnologica Croatica, vol. 21, str. 47-77. 

Bilješke s predavanje Slavena Ujlakija prigodom otvorenja izložbe Obitelj Hirschler/Zalan i splavarstvo – pokretači razvoja Donje Dubrave, 18. srpnja 2015. godine