Pater Vladimir Horvat ove godine navršio je 80 godina života, 50 godina svećeništva i više od pola stoljeća znanstvenog rada. Tom prigodom, na poticaj dekana Filozofskog fakulteta Družbe Isusove patra Ivana Šestaka priređen je spomen-zbornik pod naslovom "Od Mure do mora, od Save do Seine". Nakon predstavljanja u Zagrebu, u subotu 18. srpnja, zbornik  je predstavljen i nama Dobravčanima u crkvi sv. Margarete. Zbornik su predstavili:  dekan Folozofskog fakulteta Družbe Isusove pater Ivan Šestak, dr. sc. Zvonko Kovač,  prof.dr.sc. Dragutin Feletar i pater Mijo Nikic, profesor na Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Kako je pater Horvat i ovogodišnji dobitnik plakete Općine Donja Dubrava za doprinos znanosti i sudjelovanju u izradi općinske monografije, a radi bolesti nije bio prisutan svečanoj sjednici Vijeća, nakon predstavljanja zbornika, nagradu mu je predao zamjenik načelnika Općine, Dragutin Mikulan. Više o zborniku i pateru Horvatu možete pročitati u nastavku u tekstu Ivane Klinčić pod nazivom „Muro, Dravo, Savo teci“...

                             MURO, DRAVO, SAVO TECI...

Poznati pater Vladimir Horvat ove godine navršio je 80 godina života, 50 godina svećeništva i više od pola stoljeća znanstvenog rada. Tom prigodom, na poticaj dekana Folozofskog fakulteta Družbe Isusove patra Ivana Šestaka priređen je spomen-zbornik pod naslovom Od Mure do mora, od Save do Seine. Spomen-zbornik predstavljen je u Zagrebu 30. lipnja te u Donjoj Dubravi 18. srpnja 2015. godine. Priređivači spomen-zbornika na samom početku napisali su:

Ovim spomen-zbornikom patru Vladimiru Horvatu SJ, doktoru znanosti i zaslužnom profesoru jezikoslovlja, književnosti i religiologije te djelatniku u pastoralu, ekumenizmu i religijskoj kulturi čestitaju 80 godina života (Donja Dubrava, 21. ožujka 1935.) i 50 godina znanstvenog rada i svećeništva profesori, subraća i studenti, suradnici, prijatelji i znanci.

Urednik spomen-zbornika je prof. dr. sc. Ivan Šestak, dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. Recenzenti su prof. dr. sc. Niko Bilić i prof. dr. sc. Hrvoje Kačić. Lektorica je prof. Dobrila Zvonarek, a korektorica dr. sc. Ivana Klinčić. Nakladnik je Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove iz Zagreba, a izdavača potpisuje Ivan Cindori.

Naslov spomen-zbornika, kako to u predgovoru ističe njegov urednik Ivan Šestak, "na simboličan način, obalama rijeka i mora, izriče podrijetlo i djelovanje našega svečara". Gdje god je boravio, naglašava Šestak u predgovoru spomen-zbornika, pokretao je mnoge kulturne inicijative. Bio je uvjeren da se poglavito kulturom može pronositi narodna samobitnost i spasenjska poruka. Uvodni članak Ivana Šestaka i Ivane Klinčić donosi iscrpan životopis i prikaz znanstvenog djelovanja koje obuhvaća 216. bibliografskih jedinica te uredništva, prijevode, organiziranje međunarodnih znanstvenih simpozija i mentorstva.

Spomen-zbornik na 701 stranici donosi 46 članaka, stotinjak slikovnih priloga s njihovim popisom, kazalo osoba te sažetke na hrvatskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. Spomen-zbornik podijeljen je u 4 poglavlja: I. Život i djelovanje, II. Jesuistica, III. Croatica i IV. Razno.

U prvom poglavlju Život i djelovanje prikazan je rodni kraj, prijateljstva, dječačko sjemenište na Šalati, svećeništvo, pastoralno i kulturno djelovanje u Parizu i u Beogradu.

Vladimir Horvat rođen je 21. ožujka 1935. godine u Donjoj Dubravi u Međimurju od oca Ivana i majke Terezije. Uz Vladimira u obitelji su bili i brat Drago i sestra Anđelka. Godine 1941. Međimurje je okupirala Hortyjeva Mađarska s nakanom opće mađarizacije, pa su odmah protjerali sve činovnike, učitelje i orguljaše, među kojima je bio i Vladimirov otac. Obitelj se seli u Koprivnicu gdje Vladimir pohađa osnovnu školu, a otac Ivan vrši službu orguljaša u franjevačkom samostanu i kapeli gradske bolnice dok je Vlado ministrirao. Nakon rata 1945. majka Terezija vraća se s djecom u Donju Dubravu. Nažalost, bez supruga Ivana kojega su tzv. antifašisti, na montiranom procesu s lažnom optužnicom, osudili na smrt u Bjelovaru i pogubili 7. studenoga 1945. vjerojatno u šumi Lug. Nije pomoglo ni 40 potpisnika koji su posvjedočili njegovu nevinost.

Prilikom posljednjeg posjeta suprugu Ivanu u Bjelovaru, majka Terezija iz njegove desne pružene ruke neprimjetno je preuzela oproštajno pismo u kojem je kao gorljivi katolik i domoljub napisao: Draga moja djeco, Vlado, Drago i mila Anđelka! Evo zadnje moje riječi vama, jer nema nade da ću se vratiti k vama. Pozivam vas svojim posljednjim glasom: budite dobri katolici i dobri Hrvati! Slušajte majku koja od sada i mene zamjenjuje. Budite marljivi, iskoristite svoje talente, pa ćete s milošću Božjom ostvariti sve najbolje u vašem životu za Boga i za naš narod. Preporučujem vas da molite svaki dan zajedno za svoga tatu i za povećanje vjere u našem narodu. Svaka noć proguta po nekoliko zatvorenika. S nama je u zatvoru jedan svećenik. On nas je pripremio za posljednje putovanje. Doviđenja u vječnosti. Vaš tata.

Vlado je bio živahno dijete, a očeva smrt ga je uozbiljila i u njemu je dozrijela odluka da postane svećenik. Od 1946. Vladimir pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu, a 1952. g. ulazi u isusovački novicijat. Od 1957. do 1960. studira filozofiju. Školske godine 1961./62. kao magister bio je odgojitelj prvom razredu đaka na Šalati. Od 1961. do 1965. na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu studira teologiju. Za svećenika zaređen je 1964. godine uoči blagdana sv. Ignacija 30. srpnja. Prvu ili mladu misu služio je u rodnom mjestu 9. kolovoza iste godine. Slijedile su godine ubrzanog stručnog i znanstvenog napredovanja i pedagoškog rada. U Zagrebu 1965. nije mogao pristupiti prijamnom ispitu zbog nepriznate sjemenišne mature. U Beogradu je najprije odbijen, ali kad je predao molbu, dobio je odgovor: "Dopušta se upis bez prijamnog ispita zbog jako dobrih ocjena". Od 1966. do 1968. boravio je u Sarajevu, gdje je u bogoslovnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda obavljao pastoralne dužnosti i u tri župe držao studentski vjeronauk. Godine 1969. završio je studij u Beogradu te je od jeseni iste godine u novootvorenoj gimnaziji Augustin Bea na Fratrovcu u Zagrebu počeo predavati hrvatski jezik i povijest filozofije, a ujedno preuzeo studentski vjeronauk u Palmotićevoj. Od 1973. profesor je u biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku. Godine 1975. pod mentorstvom Jure Kaštelana obranio je magisterij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom iz hrvatske književnosti pod naslovom Matoševa novela Camao. Strukturna analiza, sinteza, interpretacija i muzikološka analogija. Zatim je 1997., pod mentorstvom akademika Josipa Bratulića, obranio doktorski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod naslovom Jezikoslovna problematika u djelima Bartola Kašića.

Deset godina, od 1975. do 1985. djelovao je u Parizu kao direktor Hrvatske katoličke misije. Bile su to doista teške ali plodne godine svestranog djelovanja. Osnovao je i uređivao dvojezični bilten Naš glas – Notre voix, koji još uvijek izlazi. Horvat je utemeljio i vodio hrvatsku osnovnu i srednju školu koja će s vremenom dobiti ime Bartol Kašić. Od 1981. član je Ekipe za istraživanje hrvatske kulture u Centru za istraživanje poredbene književnosti na Sorbonni, a s prof. dr. Henrikom Hegerom Juričanom sudjelovao je u osnivanju Hrvatskih studija u Parizu, gdje je još uvijek član upravnog odbora. Godine 1978. u Parizu je ubijen hrvatski političar, emigrant, novinar i domoljub Bruno Bušić. Pater Horvat vodio je pogreb, što je izazvalo ljutnju jugoslavenskih vlasti. Godine 1985. oduzeli su mu putovnicu i onemogućili povratak u Pariz.

Najesen 1985. prateći simpozij o 150. obljetnici Hrvatskog narodnog preporoda u Akademiji, bio je iznenađen prešućivanjem uloge Crkve i crkvenih djelatnika u Preporodu. Jedan mu je znanstvenik tada rekao da je to razumljivo jer se članovi Akademije regrutiraju iz masonerije i Partije, pa stoga Crkvi ne žele priznati zasluge. Dodao je da sama Crkva mora reći stinu o svojim zaslugama u Hrvatskom narodnom preporodu. Rezultat je svega bio taj da se Horvat dao na pisanje serijala Crkva u Hrvatskom narodnom preporodu u Glasu Koncila. Nakon 12 nastavaka istraživanje je proširio i objavio u knjizi istoga naslova (GK, Zagreb, 1986.).

Od 1986. do 1991. ponovno je u Beogradu u svojstvu poglavara isusovaca, župnika u crkvi sv. Petra te dekana katoličkih župa. U Beogradu je obnovljenoj vjeronaučnoj dvorani dao ime Bartol Kašić i tu vodio mjesečne tribine iz područja religijske kulture, koje su u Beogradu postale glasovite i privlačile brojnu publiku pa su se, umjesto u dvorani, predavanja morala održavati u znatno većoj crkvi. Valja napomenuti da su na tim tribinama sudjelovali ili bar prisustvovali mnogi profesori pravoslavne teologije i njihovi studenti. Nakon Beograda Horvat odlazi u Rim, gdje boravi 1991./92. kao stipendist Povijesnog instituta Družbe Isusove, istražujući arhivsku građu o Bartolu Kašiću i njegovu vremenu. Narednih šest godina (1992. – 1998.) pročelnik je Hrvatskog povijesnog instituta u Beču, koji je osnovao Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu. Na istom je Fakultetu kao profesor vodio kolegij Filozofske i religijske teme u svjetskoj i hrvatskoj književnosti. Na Hrvatskim je studijima imao izborni predmet Bartol Kašić. Danas je umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, neumoran i znanstveno produktivan kao uostalom i cijelog radnog vijeka.

Pater Horvat prve radove počeo je objavljivati već 1963. godine. Od tada do danas objavio je na stotine znanstvenih i stručnih priloga u novinama, časopisima, revijama, brojnim knjigama – kao urednik ili jedan od autora, u zbornicima sa znanstvenih skupova, u leksikonima, enciklopedijama, na radiju i televiziji... Uredio je petnaestak knjiga, bio je organizator međunarodnih znanstvenih simpozija, prevoditelj i autor važnih knjiga za hrvatsku znanost i kulturu, utemeljitelj novina i časopisa. Bio je urednik časopisa Vrela i prinosi za povijest isusovačkog reda u hrvatskim krajevima i Biblioteke Vrela i prinosi. Član je uredničkog vijeća isusovačkog časopisa za religijsku kulturu Obnovljeni život. U Spomen-zborniku kronološki je prikazan taj veliki Horvatov doprinos. Tematski možemo govoriti o opće crkvenim temama – teološkim, općepovijesnim vezanim uz Družbu Isusovu u svijetu i u nas (Jezuistica), djelu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, žrtvoslovlju u Crkvi u Hrvata, jezikoslovlju s posebnim naglaskom na djelo Bartola Kašića, A. G. Matoša, Charlesa Baudelaira, leksikografiju, opću političku povijest 20. stoljeća i dr. Ovdje ćemo se više osvrnuti na autorove knjige i na njihovu važnost.

U Parizu je 1981. pod pseudonimom M. Landercy na francuskom jeziku objavio knjigu: Le cardinal Stepinac, martyr des droits de l´homme – (Kardinal Stepinac, mučenik za ljudska prava). Knjiga je u dva mjeseca objavljena dvaput po tri tisuće primjeraka. Knjigu je 1989. na hrvatski preveo đakovački profesor dr. Ivan Zirdum i objavio pod naslovom Kardinal Alojzije Stepinac, uz pseudonim M. Landercy koji je autor Vladimir Horvat tražio da ostane. Bila je to prva knjiga o Stepincu koja u Hrvatskoj nije bila zabranjena, pa je bila toliko tražena da je tiskano čak 30.000 primjeraka.

Prigodom 150. obljetnice ilirskog pokreta objavio je 1986. knjigu Crkva u hrvatskom narodnom preporodu.

Kada je Beogradu preuzeo župu 1986., počeo se intenzivnije baviti djelovanjem Bartola Kašića, koji je u Beograd prvi put došao 1612. Stoga je pater Horvat organizirao proslavu 375. obljetnice njegova dolaska. Na nagovor kolega sa studija u Beogradu za međunarodni simpozij Dva veka Vuka 1987. prijavio je referat pod naslovom Vukov Srpski rječnik (1818.) prema riječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599.?) Mikalje (1649.) Habdelića (1670.) Della Belle (1728.) i Jambrešića (1742.). U pripremanju referata otkrio je postojanje dotad nepoznatog Hrvatsko-talijanskog rječnika Bartola Kašića iz 1599. godine. Temeljem toga otkrića akademik Radoslav Katičić unio je u međunarodnu enciklopediju leksikografije Bartola Kašića kao prvog hrvatskog leksikografa. Zanimljivo je da je Kašić Rječnik napisao 50 godina prije nego što je Jakov Mikalja počeo objavljivati Blago jezika slovinskoga u Loretu 1649. i dovršio ga u Anconi 1651. To Horvatovo otkriće bilo je poticaj drugim jezikoslovcima za brojne znanstvene radove o Bartolu Kašiću. U Beogradu je 1987. priredio knjigu Ignacio de Loyola, Načela jezuita, koja je drugo prošireno ukoričeno izdanje imala 1990. godine. Treće izdanje objavio je Verbum s modificiranim naslovom Načela duhovnosti (Split, 2008.).

Godine 1990. objavio je Kašićev Hrvatsko-talijanski rječnik. Kašićev prijevod Rituala rimskog (Rim 1640.) priredio je s pogovorom za pretisak u Zagrebu 1993., a brošuru Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja objavio je 1998. u 100.000 primjeraka u nakladi Ministarstva školstva, koji su darivani školama. Godine 1999. objavio je monografiju Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, a 2004. i drugo dopunjeno izdanje. Dodajmo još da je objavio Autobiografiju Bartola Kašića u prijevodu i latinskom izvorniku (1575. – 1625.) u kojoj Bartol Kašić prikazuje samo prvih 50 godina svoga života. Stoga je zadnjih 25 godina Vladimir Horvat obradio u Dodatku (1625. – 1650.) na temelju arhivske građe (Školska knjiga, Zagreb, 2007.).

Horvat je 1994.objavio knjigu Prilog Matoševoj poetici: Camao – Prva pjesma – Baudelaire. U Matoševoj noveli Camao otkrio je strukturu klasičnog sonatnog stavka i bogatu religijsku simboliku, a u noveli Prva pjesma otkrio je autorov slobodni stih. Za Baudelairea je znanstvenom analizom utvrdio da naslov Les Fleurs du mal treba prevoditi Cvjetovi boli, a ne Cvjetovi zla, kako se to uobičajilo u svim jezicima.

Godine 2008. zajedno s Vladimirom Mrkocijem objavio je knjigu Ogoljela laž logora Jasenovac, u kojoj su demistificirali polustoljetne laži o jasenovačkom logoru.

O širini Horvatove duše svjedoče mnoga njegova prijateljstva, a neka su od njih svoj trag ostavila i u ovom spomen-zborniku. Brojni su suradnici svojim prilozima željeli ukazati na nesumnjive zasluge djelovanja patra Horvata na znanstveno-kulturnom području. Drugi su na njegovu tragu otišli korak dalje te otvorili nove vidike. 

Drugo poglavlje Jesuistica donosi priloge o Družbi Isusovoj, međunarodnoj dimenziji Reda, hrvatskim preporoditeljima i graditeljima iz Reda, o hispano-hrvatskim kulturnim vezama, svescima Roberta Bacsvaryja, Međimurcu Pavlu Mesariću (osnivaču prve hrvatske katoličke misije u Indiji), o doprinosu p. Horvata popularizaciji sakralne umjetnosti na primjeru Marijana Gajšaka te o Horvatovom ekumenizmu.

U trećem poglavlju Croatica prikazan je Horvatov doprinos hrvatskoj filologiji, splet tema vezanih uz Horvatovo istraživanje i grandiozne rezultate djela Bartola Kašića, o religioznoj književnosti u Hrvata, A. G. Matošu i Horvatovim poetološkim i muzikološkim doprinosima matošiani, popularizaciji hrvatskog identiteta i kulture u Parizu te simbolika usporednih smrti Krleže i kardinala Šepera.

Zadnje poglavlje također donosi razne zanimljive teme: Baudelaireovi Cvjetovi boli, blaženi Alojzije Stepinac u svjetlu arhivskih izvora, kršćanske vrijednosti, suradnja Smiljane Šunde s p. Horvatom, život i tragična sudbina pjesnika i mučenika isusovca Petra Perice, doprinos Vjenceslava Topalovića istraživanju povijesti Bosne, Travnika i isusovačkog reda u Bosni.

Pater Vladimir Horvat veliki je pobornik i promicatelj ideje da rijeka Mura uđe u tekst hrvatske himne, kako je to već na međunarodnom znanstvenom skupu o Zrinskima i Frankopanima u listopadu 2010. godine prvi predložio prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić te da se himni u stihu "Teci Dravo, Savo teci" prva riječ zamijeni riječju "Muro", pa će stih tada glasiti "Muro, Dravo, Savo teci".